Srebrenica je u izolaciji već godinama

Srebrenica je u izolaciji bila od 1992. do 1995., u izolaciji je i dvadeset zadnjih godina.

Piše: Ahmed Hrustanović

Kad je kriza i kada su vremena teška kao ova, treba se sjetiti većih kriza i težih vremena. Kad si nesretan pogledaj oko sebe vidjet ćeš još nesretnije. Kad si nezadovoljan, zastani malo, pogledaj svoj topli dom, hranu koju jedeš, auto koje voziš, shvatiti ćeš da neko o tome samo može da sanja.

Kada nam je teško sjetimo se samo šta smo sve preživjeli, a preživjeli smo ono što niko nije, teško da bi to iko više i mogao nego mi.

Bila je to teška godina, 1993. Najteža godina brutalne agresije na našu domovinu. Godina u kojoj majke Srebrenice nisu Phillipa Morillona, generala UNPROGOR-a htjele da puste iz okruženog grada. Bila je to godina kada je Srebrenica proglašena Zaštićenom zonom UN-a.

Kad god se sjetimo te zime, svi se čude kako je u martu pao onoliki snijeg i još dugo ze zadržao. Snijeg u martu i ove godine nas podsjeti na ono što smo preživjeli, a tada, naizgled bilo je nemoguće.

Snijeg je padao kao i sad

Snijeg je padao već danima. U Srebrenici je vladala nezapamćena glad. Ljudi su mljeli kočanje i kidali ljeskove rese da prave hljeb. Noć je bila. Nekoliko sati prije ponoći, na Biljegu brdu iznad moga sela bila je straža. Selo je bilo puno izbjeglica protjeranih iz susjedinih sela, najviše iz Jagodnje, Joševe, Sekelana I drugih. Tu noć na straži, slabo nauržani lovačkim puškama i kladama da nalože vatru zadesilo se nekoliko Miholjevaca među njima i moj tetak koji mi sve ovo i priča.

Narod, izbjeglice i oni koji nisu imali ni koru hljeba u kućama bili su prinuđeni da idu u napuštena sela blizu četničkih linija da tragaju za hranom. Tih dana se po Srebrenici pročulo da hrane ima u selima upravo oko Jagodnje i Joševe, koja pripadaju bratunačkoj opštini, a koja su blizu Miholjevina. Da bi se došlo do hrane, izgladnjeli i izbezumljeni narod, poput zombija, morali su da prođu preko Biljega pored straže.

Nekoliko sati prije ponoći, oko 500 ljudi i žena, onako u grupi došli su na Biljeg. Na leđima su nosili šivene torbe, neko ih prozva još i torbarima. Krenuli su prema selima za koja su čuli da imaju hrane njih 500, izgladnjelih, promrzlih i umornih ljudi i žena.

Ljudi koji su bili na straži, sjedili su oko poveće vatre. Smjeli su naložiti veću vatru, daleko su linije bile, a samo budale bi se usudile da po ovakom vremenu krenu u napad, pa su bili mirni, ali toj skupini ljudi i žena nisu savjetovali da idu u pomenuta sela, jer je opasno, minirano, a i linije su blizu, čak ih i iz Srbije mogu gađati.

Izgladnjeli ljudi nisu marili na upozorenja te svoj put nastaviše. Negdje oko ponoći prvo su se začule aktivirane mine, a onda je nastala pucnjava. Pucalo je i iz neba i iz zemlje duže od pola sata, a onda je nastao grobni muk i tišina. Ništa se više nije čulo.

Dva sata iza ponoći ti isti ljudi i žene oni koji su uspjeli preživjati, vraćali su se u grupicama njih po dvoje ili troje te pričali o onim koji su ubijeni ili ostali ranjeni.

Ostatak texta pročitajte na Al Jazeeri na ovom linku.

ZaSrebrenicu